Celina 5 od 9 · 19 dela

Bestijarijum i tajne mora

Olja o ovoj celini

Neodvojiv je svet ljudi od sveta životinja. Svi njihovi oblici i funkcije koje poseduju u svetu, i možda u svetu koji je donet na našu planetu, upućuju na neprocenljiv značaj životinjskog sveta. I baš zato svet mora da bude njihov čuvar. Jer, kao što neke mudre knjige kažu, svi mi smo živa biblioteka svega što je napravljeno u svemiru i nataloženo na ovom našem prostoru. Baš kao jedna biblioteka svih živih!

Jedno od prvih živih bića koje sam naslikala bio je jedan strašan virus. Mali je to virus, kao i svi virusi, ali kod mene je bio veliki, skoro na pola slike. Tako je i počeo moj Bestijarijum. Naslikala sam veliki virus, kao neki svod, kao katedralu, pošto je savršen u svom geometrijskom obliku.

Šta bi bio svet bez životinja, ptica i mora? Riba svih oblika, svih boja, počev od prve ribe silakant koju sam takođe naslikala, koja je stara 360 miliona godina i koja još živi… Riba za obožavanje!

Imam neku čudnu strast prema kamilama, mislim da su one bliske rajskim životinjama. Nemaju, istina, obličje lepote, ali su neodoljive zbog nečeg neobjašnjivog. Kasnije su se pojavile male zveri na mojim slikama, salamanderi, reptili. Od momenta kada sam počela da crtam i slikam salamandere, postali su mi nekako dragi i važni…

Iz Oljinih zapisa o delima

Minhenska kamila je naslikana upravo u trenutku kad se desila tragedija na Olimpijadi u Minhenu, kad je u strašnom terorističkom aktu pobijen ceo izraelski tim. Kamila je dobila dramatične oči pune nekog straha i užasa; imala je izraz tog događaja, bila je u njemu zaleđena onog trenutka kada sam tu vest čula.

Jednog leta na prozoru na petom spratu moje mansarde u Rovinju, nekada omiljenom beogradskom letovalištu, stajali su salamanderi. Ne znam ni kako su tu dospeli. Uglavnom, dva salamandera, crna sa žutim pegama, stajala su i gledala me netremice. Kako sam jela grožđe, bacim jedno zrno, a jedan od njih ga uhvati i pojede. Onda sam i drugom bacila i on je uhvatio zrno. Shvatila sam da se tu nešto čudno desilo. Na stenama gde smo se kupali bilo ih je mnogo i čudno su disali na vrućini. Gledali su me, gledala sam i ja njih – jednom sam zapisala da me je gledala preistorija, ali umanjena. Posle tog događaja sa grožđem počela sam da ih crtam dodeljujući im razne uloge, činove, funkcije, zadatke. Jedini put u životu kada sam nekog mrzela nacrtala sam prvog salamandera. Morala sam tu mržnju da izbacim iz sebe, a mislila sam da ću to uspeti ako nacrtam nešto što je oličenje nečeg ružnog, zla. Ali moj salamander je bio toliko lep da sam shvatila da, u stvari, ne mogu da mrzim nikoga. Čak ni onoga ko me povredi. Tako sam godinu dana stalno crtala veličanstvene salamandere.

Ajkule su bile moja žudnja – da napravim sliku kao što je Salvador Dali uradio Lov na tunu, ali u startu sam bila onemogućena formatom. Jer, Dalijev Lov na tunu je 4 × 5 m, i to je format na kome može da se odigra lov na tunu ili ajkulu, ili na neku još veću ribu, ne naravno na sardelu. Format moje slike je bio 2 × 3 m, pa sam bila uskraćena za to veliko more i veliko nebo i tu veliku ribu. I nisam mogla da se takmičim s tom slikom. Tako su ajkule ostale tu samo kao naznaka za jednu mogućnost koja se nije desila i nije mogla da se desi zbog formata prostora u kome živim. A možda i cela ova zemlja živi u formatu koji joj ne odgovara, koji bi mogao da bude veći, nikako manji.